Muškarci su u suknjama…

MUŠKARCI U SUKNJAMA, A ŽENE – ISTO!?
PREMIJERA 07.03.2005 DRAMSKO KAZALIŠTE GAVELLA

koreografija: Larisa Lipovac i Tamara Curić
autori i izvođači: Branko Banković, Damir Klemenić, Tamara Curić, Larisa Lipovac, Aleksandra Mišić, Žak Valenta
originalna glazba: Alen Kraljić
oblikovanje svjetla: Deni Šesnić
kostimografkinja: Zdravka Ivandija
instalacija: Josipa Štefanec
video: Tomislav Fiket
fotografija: Slavica Subotić
dizajn: Petar Fadić
produkcija: Plesni centar TALA

Odjevni predmet koji sam po sebi komunicira brojne dramske momente, jer «suknja» nipošto nije samo odjevni predmet ili modni izbor. Suknja je ideologijski znak koji doduše povezuje žene i redovnike, ali nipošto ne predstavlja dopušteni dio inventara muške garderobe zapadnoeuropskih društava. U prvoj slici predstave šest njezinih izvođača svoja i tuđa tijela, postavljena u vrstu, promišljaju od «nulte» točke kože, a ne onoga što prekriva kožu i kasnije dobiva ime odjevnog predmeta. Stojeći golih torza, leđima okrenuti publici, plesači u bijelim suknjama signaliziraju svekoliku jednakost ljudskih tijela, jednakost dobivenu činjenicom rođenja, jednakost gotovo dječjih tijela, ali i tijela kao javnih i privatnih subjekata zajedničke korporalnosti: pokreću nas isti mišići, dijelimo vrlo slične motoričke i taktilne mogućnosti, naša stopala i naša prsa u podjednakoj se mjeri stalno oslanjaju jedna na druge i ne govore jezikom razdvajanja. Tijelo je kooperativno i nenasilno. Presvlačenje u crne suknje čitavu grupu preobražava u kompetitivnu skupinu ratnika i Amazonki, tim više što je izbor suknje ili haljine povezan s video zapisima o svakom pojedinom plesaču, zbog čega se «ekran» socijalne fikcije, projiciran na gigantskoj bijeloj suknji u lijevom uglu pozornice, podudara s odjećom koju tijelo odabire za svoj natjecateljski identitet. Natjecanje na pozornicu uvodi čitav niz osobnih razlika, ali ponovno je dramaturški zadržana temeljna slika ljudske grupe u ravnoj crti, jedino što sada prvo tijelo u koloni zaklanja ostala, pa među njima dolazi do bitke za mjesto vođe; natjecanja za najvidljivije mjesto…izvođači individualno svjedoče koliko je privatnih značenja pohranjeno u «jednostavnom» predmetu suknje. Kako predstava odmiče, sve dalje smo od kože: ispisi šarenih kostima u stalnim presvlačenjima, baš kao i vizualna utiskivanja socijalnih tabua u plesačka tijela, sve su češći markeri izvedbenog identiteta. Ipak, predstava završava istom utopijskom notom kojom je i otpočela: opuštenom izvedbom «slobodnih nogu», atmosferom tuluma u kojem svatko radi što god želi, leži gdje god želi i pleše kako god njemu ili njoj odgovara. U isto vrijeme, na sceni se pojavljuje lik muškog glazbenika koji doslovce izranja iz gigantske bijele suknje, a njegova električna gitara, blago naslonjena na gotovo svadbeno svečanu žensku suknju, još jednom dovodi u pitanje muški poredak rock’n'roll ikonografije, nježno preludirajući. (N.GOVEDIĆ)

Gostovanja:

2005 Man.in.fest, Cluj-Napoca ( Rumunjska )
2005 XIII Almada Dance Festival, Lisabon, ( Portugal )
2007 Istarsko narodno kazalište, Pula – Istra
2007 10th European Dance Festival, Larnaca, ( Cipar )

Projekt je realiziran uz potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba  i Ministarstva kulture Republike Hrvatske
 

 

PressCut materijali: “Muškarci u suknjama, a žene isto?”

za otvaranje donjih materijala potreban Vam je neki od PDF čitača:

Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto
Muškarci u suknjama, a žene isto