TASK 1- MILANA BROŠ

1 ZVUK

Nije važno kakav je zvuk u konvecionalnom smislu. Naime, nije bitno da je to muzički zvuk. Važno je to da je zvuk koji ja čujem organiziran i da djeluje na moje emotivno iskustvo. Možda preciznije – da pokret u njemu može paralelno postojati. Nikada ni jedan pokret ili kretanje nije išlo paralelno sa zvukom, nego je imalo svoju liniju koja se samo poklapala s atmosferom zvuka.

 

2 IDEJA

Slijedeći atmosferu zvuka dolazila je ideja koja se povezivala sa vlastitim životnim iskustvima ili bolje raćeno emocijama i doživljaima. To nikada nisu priće nego emotivna stanja i sjećanja.

 

3 DRAMATURGIJA

To se prirodno nadograđivalo na ideju, organizirajući prostor i vrijeme.

 

4 TRAŽENJE IZRAZA

Važno je  – nikada nisam svoje koreografije radila na sebi nego uvijek na više izvođača koje sam, uvjetno rečeno, „manipulirala“ razgovorima, traženjem osobnih iskustava kako bi oni sami pronašli svoj izraz u mojim idejama.

To je najzanimljiviji i najljepši dio posla.

 

5 ORGANIZACIJA

Preciznim radom na improvizacijama, dramaturgija i prostorna koncepcija djela dobivaju svoju čvrstu formu. Tu kolektiv mora zaista disati kao jedan, ali ipak se ne smije izgubiti individualnost.

 

6 OSVJEŠTAVANJE

Svi elementi koji su do sada stvarani moraju biti osviješteni, kako bi izvođači svakog trena znali gdje su i što rade. Sve improvizacije su organizirane i svaki sudionik slijedi svoju viziju koja ima zajednički nazivnik.

 

7 IZVEDBA

Zadovoljstvo

 

TASK 1

ZVUK

Pod zvukom ne podrazumijevam samo onaj konvencionalni, “muzički ” zvuk, nego sve ono što djeluje na moje emocionalno iskustvo. Preciznije, to je onaj zvuk u kojem osjećam pokret. Nije me zanimalo da se pokret kreće zvučnom linijom, nego se ta linija poklapala s atmosferom zvuka.

ISKUSTVA

Slučajno, tijekom jedne šetnje u zimskom pejsažu, Cageova izreka “zvuk = tišina” dovela me do spoznaje –  ako se uklopiš u zvukove i tišinu koja te okružuje, možeš čuti i svoj pokret koji se idelano uklapa u tu atmosferu. Iskustvo sam prenijela svojim malim đacima u Funkcionalnoj muzičkoj školi. Rezultat je bio zapanjujući. Tijekom rada na improvizaciji sami su otkrili da je zvuk moguć jedino ako je okružen tišinom, da se sve bolje čuje u tišini i da zvuk pokreta čini idealnu cjelinu s okruženjem.

(Najzanimljiviji je bio devetogodišnji dječak Saša koji se kretao minimalnim pokretima držeći ruke u kosi, ali je pažljivo pratio ostale zvukove i izvođače u prostoru. Kada sam ga pitala što radi bio je iznenađen što ja nisam vidjela da je on „svirao“. Pokušavajući proživjeti njegovo iskustvo uvjerila sam se da prolaženje rukama kroz kosu pruža čarobno akustičko iskustvo.)

Moram zahvaliti i nekim ljudima koji su me upozoravali na neke nove glazbene izraze, te mi omogućavali i novi razvoj pokreta i improvizacija. Na prvom mjestu tu je kompozitor prof. Bogdan Gagić. On je bio i član prve generacije KASP-a, a prve je nastupe 1962 g. pratio uživo na klaviru. Zatim je tu i gosp. Tamhina, muzički urednik na zagrebačkom radiju, pa Branko Vodeničar koji mi je otvorio zvukovne mogućnosti jazza, a na kraju bih zahvalila i prof. Nikši Gligu kao uredniku Muzičkog salona S.C.-a i uredniku MBZ-a.

 

TASK 2

IDEJA

Prateći atmosferu zvuka nadolazila bi ideja koja se povezivala s osobnim životnim iskustvima odnosno vlastitim emocijama i doživljaima. To nikada nisu bile priče, već emotivna stanja i sjećanja.

Detoni: “Likovi i plohe” – zadatak  izvođačima: Traženje ravnoteže polazeći od tzv. nulte točke u sjedećem položaju, proces od totalnog opuštanja do krajnje vertikale, te povratak na ishodišni sjedeći položaj.

Iskustvo i ideja – Ne tražimo li cijeli život svoju ravnotežu?

Stockchausen: “Pjev mladića u gorućoj peći” (Stari zavjet, Danijel pjesma III) – zadatak izvođačima: Konstantno se držati za ruke i koristiti sve kretnje kojima nećeš ugroziti kretanje svojih partnera.

Iskustvo i ideja – Apsulutna sloboda ne postoji – Sloboda postoji u onoj mjeri u kojoj nitko nikoga ne ugrožava. Grupa je jača od pojednica. Mladi Židovi su, prema pjesmi, spašeni jer nisu izdali svoju ideju – vjeru, nisu se poklonili kumirima. Zbog tih ideja grupa grupa se drži za ruke i kreće prostorom u takvoj formaciji.

(Ta je predstava zajedno s Varezoviom “Ionizacijom i integralima” te dijelovima predstava „Pisaće mašine + Jazz“- Bey: Tobi ilu, dobila prvu i jedinu nagradu u Parizu 1968.g., te je snimljena od eksperimentalne televzije  P. Schefera. Pogledaj na CD. Slike )

Takav posao traži puno vremena i zato je KASP proizvodio samo jedan cjelovečernji program godišnje.

 

TASK 3

DRAMATUGRIJA

Ona se logično nadograđije na ideju, organizirajuci prostor i vrijeme. Kako nakon 1968.g. KASP postaje mnogobrojniji, programi više nisu temeljeni na cjelovitim kompozicijama. Cjelovečernji program sastojao bi se uglavnom od tri zasebne kompozicije, svaka temeljena na svojoj ideji i dramatrugiji.

Nakon predstave “Pisaće mašine+Jazz” program cjelovečernji je program sastavljen od više kompozicija koje su složene prema  određenoj koncepciji i koje s plesom čine cjelinu. (ponavljanje ili nastavljanje?) Te su predstave sastavljene od niza scena koje su međusobno povezane porukama. U moje vrijeme dramaturg nije postojao, nisam osjećala nikakvu potrebu za njim. Ono što smo radili bio je moj način komuniciranja sa sadašnjošću svijeta.

“Događaj 13″ – Predstava koja se događa u disco klubu i na kraju koje plesači uvuku gledatelje u ples i nestanu, a tijekom predstave putem raznih scena govore o komunikaciji koja na žalost nije uvijek idealna.

“19 i 10″ – Upadanje u konvencije i osvještavanje toga da one nisu uvijek optimalane, budući da često dovode do konflikta i nerazumijevanja okoline.

 

TASK 4

TRAŽENJE IZRAZA

Važno je  – nikada nisam svoje koreografije radila na sebi nego uvijek na više izvođača koje sam, uvjetno rečeno, „manipulirala“ razgovorima, traženjem osobnih iskustava kako bi oni sami pronašli svoj izraz u mojim idejama.

Takve izvođače trebalo je odgojiti. Većina školovanih plesača nije bila spremna na takav rad. Samo je mali dio nalazio zadovoljstvo u tome, no to su bili  kreativci te kao takvi i danas djeluju samostalno. (Pogledaj popis imena Kaspovaca na CD-u). Ljudi su dolazili i uvjetno govoreći “s ulice” i s njima je bilo zanimljivo raditi, pod uvjetom da su izdržali neko vrijeme,  te stekli osnovnu svijest o pokretu,.

Trening koji sam vodila je bio štur. Tijelo se pripremalo kako bi što bolje pratilo emotivne i intelektualne impulse. Vrlo rano sam shvatila da ćemo dobiti uniformirane improvizacije ako počnemo raditi na nekakvim “sekvencama”, a mene su zanimale individue.

Odgojena sam na klasičnih pet baletnih pozicija (pedagozi: Mia Čorak – Slavenska, Olga Orlova, Margareta Froman), a preko Ane Maletić sam upoznala Labanov Ikosaedar, no obje stvari su mi se nametale kao ograničenja. Pokret mora biti slobodan i on treba tijelo koje može reagirati na svaki unutrašnji impuls.

 

TASK 5

ORGANIZACIJA

Preciznim radom na improvizacijama, dramaturgija i prostorna koncepcija djela dobivaju svoju čvrstu formu. Tu kolektiv mora zaista disati kao jedan, ali ipak se ne smije izgubiti individualnost.

Svako individualno iskustvo je drugačije. Svatko se na drugi način boji, voli, veseli ili ljuti, ali svima su zajednički strah, veselje ili ljutnja i to mi je važno u izvedbi – da su svi izvođači pod zajedničkim nazivnikom, ali individue, pojednici sa svojim doživljajima. Kada se to ostvari onda nastaje velika predstava.

 

TASK 6

ORGANIZACIJA

Preciznim radom na improvizacijama, dramaturgija i prostorna koncepcija djela dobivaju svoju čvrstu formu. Tu kolektiv mora zaista disati kao jedan, ali ipak se ne smije izgubiti individualnost.

Svako individualno iskustvo je drugačije. Svatko se na drugi način boji, voli, veseli ili ljuti, ali svima su zajednički strah, veselje ili ljutnja i to mi je važno u izvedbi – da su svi izvođači pod zajedničkim nazivnikom, ali individue, pojednici sa svojim doživljajima. Kada se to ostvari onda nastaje velika predstava.